DB Spektar

Autor: Doloris Boutwell

Kada sam prije pet godina rekla kćerci da je beba na putu, imala je svega tri godine. Zakikotala se od sreće i uzbuđenja onako kako samo ona umije, a onda se samo oblak nadvio nad njenim svijetlim obrvama i utonula je u tišinu. Pitala sam je o čemu razmišlja, šta nije uredu, a ona je samo odgovorila da se beba mora roditi kao djevojčica i nikako drugačije. Ja sam se grohotom nasmijala uz dozu nervoze jer vidim da moj smijeh ne mijenja njeno novonastalo raspoloženje i odlučnost. „Mama, može samo da bude seka“, ponovila je. Ona je do kraja trudnoće istrajala u tom zahtjevu, bacajući me u razmišljanje kako da joj saopštim da već znamo da će dobiti brata.

Na dan kada se sin rodio, suprugovi roditelji su doveli našu djevojčicu u bolničku sobu da upozna brata. Gledala je u mali smotuljak u mojim rukama kao u najveću ovozemaljsku misteriju. „Ljubavi moja, upoznaj svoga brata. Nećeš vjerovati, ali spremio je jedno iznenađenje za tebe odmah nakon što se rodio“. Još uvijek nesigurna da li da uopšte priđe bliže, pogledala me je zaintrigirano. Predala sam joj u ruke malu kutijicu umotanu u papir sa raznobojnim šarama i ogromnom plavom mašnom od sjajnog papira. Sad već vidim uzbuđenje na njenom licu, ali i čekanje da joj dam znak da je uredu da odmota poklon. Pomalo nezgrapno, otvorila je kutijicu iz koje su na krevet ispale figurice njenih tada omiljenih likova iz crtanog filma. Zapljeskala je ručicama i prasnula u njen sad već brendirani smijeh, na što smo se i mi svi počeli smijati. Odgurnula je igračke u stranu i zatražila da sjedne pored mene i primi u naručje naš mali smotuljak. Suprug i ja smo sa olakšanjem pogledali jedno u drugo. Zagledala se u još uvijek smežurano lice pospane bebe i prošaputala kako nikad ništa ljepše nije vidjela. Ljubav se desila.

Sin sada ima četiri godine, a kćerka osam. Otkada se rodio, život je krenuo nekom drugom, potpuno haotičnom i apsolutno neočekivanom putanjom, gdje smo između dijagnoza, redovnih pregleda, terapija, i ostalih svakodnevnih obaveza, često morali da usporimo, pauziramo i prebacimo hiper fokus na našeg prvenca. Nekad sam bila ljuta na sebe zato što moj mozak automatski doživljava moju kćerku kao starije inteligentno dijete koje ima razumijevanja za sve i većinu stvari može da shvati sama, a i da se pobrine za sebe barem kada je riječ o nekim osnovnim potrebama. Ona je ta koja je uspješna u školi, karateu, jiu jitsu, plesu, gimnastici, jezicima, a već je dovoljno velika da ne moram da objašnjavam kako se moram pozabaviti bratom i drugim obavezama. U tim trenucima sam često sebe tjerala da se zaustavim, udahnem i kažem sebi „Ona je još uvijek mala, zbunjena djevojčica, koja silno treba svoje roditelje“. I onda bih sjela sa njom, čisto da provedemo vrijeme zajedno, da govorimo o njenim interesima, da mi pokaže svoje najnovije crteže i ispriča kako je bilo na posljednjem plejdejtu sa drugaricama. Umjesto odgovora, često bih dobila pitanja poput „mama, šta je to autizam?“, „hoće li moj brat biti ok?“, „mama, kada će on progovoriti da mogu da pričam sa njim?“. Dok gutam knedle, pokušavala bih vedro i smireno da joj objasnim sve nepoznate termine koje je usput pokupila iz razgovora nas odraslih i da je uvjerim da nema razloga da se brine, da će sve biti uredu, ali da je jako važno da ona i ja uvijek o tome razgovaramo kako bi sve što bolje razumjela.

Kada imate dijete koje je drugačije, posebno, neurodivergentno, koje treba više vašeg vremena, pažnje i podrške u svakodnevnom životu, znajte da su i vaša druga djeca, ma koliko ih bilo, isto toliko posebna i drugačija. Mogu oni biti u potpunosti tipičnog razvoja, na vrijeme postići sve što se od njihovog kognitivnog, fizičkog i socio-emocionalnog rasta očekuje, ali oni su braća i sestre jedinstvenih ljudi koji su ih naučili da svijet oko nas posmatraju drugačije. Sigurno, ta djeca se mogu osjetiti zapostavljeno kada roditelji nastoje pažnju usmjeriti na posebne potrebe drugog djeteta; mogu se čak osjećati posramljeno ili ljuto što se to sve dešava njihovoj porodici ali ne i drugim ljudima, ili pak tužno, usamljeno, i nesigurno zbog intenzivnih emocija. E tu, tu je trenutak gdje roditelj hitno treba da prepozna situaciju i pronađe način da izbalansira svoje vrijeme i fokus prema svoj svojoj djeci.

Roditelj mora da uoči da, koliko jedno dijete sa razvojnim izazovima zahtjeva roditeljsku pozornost, toliko drugo dijete, ili djeca u porodici, trebaju odgojne mjere koje podrazumijevaju edukaciju o njihovoj ulozi u cijeloj priči. Na taj način se razvija visoka kognitivna empatija kod braće i sestara. Ta će djeca odrasti u ljude koji će nahraniti gladnu životinju na ulici, pomoći drugome u nevolji, stati u odbranu uplašenog djeteta pred nasiljem vršnjaka, a iznad svega educirati će svijet oko sebe o tome kako postoje ljudi poput njihovog brata ili sestre koji su jednako divni kao i sva druga ljudska bića i čija se prava jednako moraju poštovati.

Moja djevojčica ima osam godina i ona drugu djecu uči kako da prihvate njenog brata u igri. Ona na bolji način nego što sam ja to nekad u stanju uraditi, objasni drugima zašto njen brat još ne priča i kako govor nije jedini način komunikacije. Svaki dan sjedne sa njim, izgnjavi ga zagrljajima i golicanjem i motivira ga da izgovori nove riječi. Danas je uzviknula „MAMA! Pustila sam crtani koji nismo odavno gledali i pitala sam ga da li se sjeća i on mi je rekao DA!“ I u tom trenutku on je pogleda i prsnu u smijeh. Ja stojim pored njih i posmatram ih, dok razmišljam kako uistinu odgajam dvoje vrlo posebne djece. U mojoj glavi, oni već prave čuda koja odjekuju u budućnosti.

DB Spektar

Pročitajte i: “Šta ti radiš dok ti dijete pravi nered?!” – Prihvatanje dijagnoze i faze žalovanja