Autor: Doloris Boutwell

Moj sin je autističan. Taj prelijepi neverbalni četverogodišnji dječak, svakodnevno pokušava pronaći šablone i obrasce u apsolutno svemu oko sebe. Ponekad izgleda kao da primijeti neke „nevidljive sile“ koje upravljaju ovim svijetom i onda, kao da se nešto vrlo važno, uzbudljivo i fantastično desilo, prsne u smijeh i poskoči od uzbuđenja. To me zaista uvijek fascinira i uživam posmatrati ga. No, ovoga puta neću pisati o svom sinu. Moja osmogodišnja kćerka pohađa online školu. Jedan od razloga (osim raznoraznih opasnosti koje sa sobom nosi američki obrazovni sistem i škole) je taj što je veoma fokusirana na drugu djecu i sklapanje prijateljstava se kotira daleko više na njenoj ljestvici od obrazovanja. Da se razumijemo, prilike za socijalizaciju joj nisu uskraćene, samo razdvojene od nekoliko sati dnevno koje provede u učenju. To je rezultiralo preskakanjem razreda nakon što je na standardizovanim državnim testovima postigla iznadprosječne rezultate (ocijenjeno kao „nivo znanja: 6.-8. razred“). Moja ćerka nema niti jednu neurodivergentnu „dijagnozu“, ali s obzirom da djevojčice vrlo uspješno maskiraju većinu znakova, moram biti iskrena i priznati da se ponekad pitam…No i o tome ćemo više nekom drugom prilikom.

Slijedeće je ono o čemu sam ovoga puta željela pisati. U sklopu mojih doktorskih studija radim na projektu analize kognitivnog i socio-emocionalnog razvojnog puta Alberta Ajnštajna. Ovaj razvojni put jednog od najvećih umova od postanka svijeta je zasigurno pun iznenađenja. Koincidentalno i uporedo, moja ćerka uči lekciju o Albertu Ajnštajnu u kojoj se navodi kako je mali Albert bio vrlo prgavo dijete sa svakodnevnim tantrumima i daleko od uzornog đaka. Nisu ga zanimala druga djeca, struktura obrazovanja mu je bila mučna, a omiljena aktivnost, čak i u toku nastave, bilo mu je maštarenje o „nevidljivim silama“ koje pokreću svijet.

Nakon što su svi zapisi, pisma, dokumenti iz arhive u vezi sa Einsteinovim privatnim i akademskim životom objavljeni u javnosti, Walter Isaacson, poznati biograf, napisao je knjigu „Albert Einstein – Njegov život i univerzum“. Ovo je djelo prevedeno na naše jezike i dostupno u knjižarama. Zašto je neophodno da pročitate ovu knjigu? Zašto je ova knjiga važna sa aspekta razvoja? Zato što se za Ajnštajna nije vjerovalo da je genije po rođenju i da je danas rođen, vjerovatno bi dobio dijagnozu Aspergera. Slično kćerkinoj lekciji, Isaacson opisuje kako je mali Ajnštajn progovorio tek sa tri godine, a mnogi koji su ga poznavali posvjedočili su da je kao i odrasla osoba često ponavljao riječi i rečenice (eholalija). Čarape nije mogao smisliti pa je obuću uvijek nosio na bose noge. Bunt i protivljenje bilo kojoj vrsti autoriteta su bili prisutni od malena.

By Ferdinand Schmutzer – http://www.bhm.ch/de/news_04a.cfm?bid=4&jahr=2006 [dead link], archived copy (image), Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=34239518

Tvorac jedne od najljepših teorija uvijek je imao poteškoće u razumijevanju ljudskih emocija, pa čak i kod članova porodice i prijatelja. Spori napredak u osnovnoj školi, posebno u društvenim naukama, nije davao nikakve nagovještaje da je Ajnštajn genije. Nerijetko su nastavnici komentirali kako od njega u životu neće biti -ama baš ništa. Opsjednutost svjetlošću prisutna je od ranih dana, a kao hiperfokus, sinonimna je sa njegovim imenom, jer je zaslužna za njegov cjelokupni opus i doprinos nauci.


Da je Ajnštajn rođen samo nekoliko decenija kasnije, možda bi postao jedan od Aspergerovih eksperminetalnih subjekata. Ili još gore, u svjetlu monstruoznih nacističkih nedjela, možda nikad ne bi ni imao priliku dati beskonačni doprinos razvoju svijeta oko nas, a i nas samih. Možda je to bila puka sreća, a možda kako je i sam vjerovao, božanska intervencija da se sve mora dogoditi u skladu sa poretkom univerzuma.

No jedno je sigurno: unatoč Ajnštajnovoj očitoj neurodivergentnosti, ljubav, podrška i razumijevanje njegovih roditelja i sestre nisu izostali. Štaviše, zaslužni su za kreiranje njegove kompletne ličnosti, a kasnije i postignuća sa kojima je postao besmrtna ikona naučnog svijeta. Stoga se možda trebamo zapitati o našem odnosu kao roditelja prema vlastitoj djeci. Sva djeca ne trebaju i ne moraju biti rođena i odgajana kao geniji. Ali šta ako je baš vaše ili moje dijete predodređeno da promijeni ovaj svijet na bolje i sve što je potrebno da bi se to jednog dana dogodilo su upravo ta ljubav, podrška i razumijevanje? Bilo da je vaše dijete autistično, alistično, neurotipično, itd., svaki put kad posustanete pred razvojnim izazovima, sjetite se malog, prgavog Ajnštajna.

DB Spektar❤️♾️

Pročitajte i “Moderna Mama”

Leave a comment

Trending